nedjelja, 9. lipnja 2013.

Momčilo Nastasijević - Tuga u kamenu analiza pesme i interpretacija pesme analiza pjesme interpretacija pjesme


TUGA U KAMENU

1
Ni reč, ni stih, ni zvuk
tugu moju ne kaza;

a duge sveudilj neke
nebo i zemlju
spaja i spaja luk.

2
I krenem, i rodna kob
sve dublje me koreni.

I kriknem,
i u srce kao nož
rođeni zarije se krik.

3
I krvlju tu pa tu
materom u krug.
A svićem sa zorama,
a s večeri setno
nestaje me za gorama.

4
I nemo iz tvari tugom
objavi se drug.

I tugom zacvrkuće tica
i zazeleni lug.

5
I sekira kad ljuto
zaseče dub:

i jagnjetu vuk — kosti kad mlavi zub;
nemo sve svemu tugom
verni ostane drug.

6
Sloboda robu — odbegnem daleko,
a sve dublje tu.

I blagoslov što grobu
kolevci prokletstvo neko —
odužiti dug.

7
Sve zove —
ostajem.

Korenom u kamenu
tuzi zatvaram krug.

8
Patniku iz tiha srca
to čudno pukne zore cik.

I čudno,
na ramenu sebi,
svetli svoj sagleda lik.

9
Ni reč, ni stih, ni zvuk
tugu moju ne kaza.

A duge sveudilj neke
nebo i zemlju
spaja i spaja luk.


 Neki tumače da je ova pjesma sastavljena iz devet malih pjesama, ja sam ih ovdje označio kao strofe.
 O poeziji sinteza Nastasijevića može se zaista dosta toga reći. Tako da ja neću pretjerano govoriti o aluzijama u pjesmi, već ću samo obraditi značinski sloj ove pjesme. Na vama je ostalo :)
 Naslov je paradoksalan, jer kamen nema osjećanja a u njemu se krije tuga. To je tuga rodne grude! Prva strofa, tuga je neiskaziva. Nebo predstavlja vasionu najčešće povezanom sa Bogom. Zemlja je prostor za nas obične smrtnike. U ovoj pjesmi nebo i zemlja su povezani dugom, a duga u poeziji je opisana ljepotom, harmonijom boja, prelivima, ali u ovoj pjesmi duga predstavlja tugu koja povezuje nebo i zemlju. Druga strofa, i kad krene djelati (sveobuhvatno nešto raditi) pjesnik se ukorjenjuje u tradiciju, i sve dublje i dublje ga vuku njegovi korijeni. Krik - pokušaj prevazilaženja i oslobađanja od boli ali mu se suprotno vraća, bol je još jača. treća strofa, ne može da pobjegne od patnje. Pjesnik djela u krug. Četvrta strofa, tuga u materiji, materija mu postaje drug. Tugu povezuje sa prirodom. Tugu postavlja kao apsolut, kao konstantu. Peta strofa, nastavlja se sa gomilanjem tuge. Sjekira kad ljuto zasječe drvo, kad se jagnjeće kosti lome u vukovoj čeljusti, sve je tuga. Šesta strofa, ne može da pobjegne od tuge. Pjesnik je rob tuge. Kontrast života i smrti. Čovjek kad se rodi on je proklet. Sedma strofa, sve je u kontrastima, suprotnostima. Korjenom u kamenu, pjesnik ukazuje na to da mora da ode, a da on to ne želi. Želeći da pobjegne, on sve dublje ostaje tu. Osma strofa, pjesnik ima pravo da ostane i on to čini, jedva čeka da svane, izjutra mu se pojavljuje lik, ikona sa oreolom. Deveta strofa, ponavljanje prve, cikličnost tuge u pjesnikovom životu, sve se iznova ponavlja, tuga je opet tu...

Nema komentara:

Objavi komentar